Slično su i svećenički glavari, rugajući se zajedno s pismoznancima, međusobno govorili: „Druge je spasio, sebe ne može spasiti.“
Marko 15,31
Obično se ljudi suzdržavaju od toga da govore podrugljivo o mrtvima; sputavaju ih njihovi prirodni osjećaji. Ali kada je Isus Krist, Sin Božji, trpio užasne boli dok je visio na križu, bio je meta ljudskog prezira.
Nisu ga tamo prezirali samo vojnici i obični ljudi nego, prije svega, i vođe njegovog naroda.
Vidjeli su kako je spasio druge, ali su ipak odbili prihvatiti da je ta čudesa činio s božanskom vlašću i snagom.
Doista, oni su takva djela pripisali demonskim silama (usp. Matej 12,24), jednostavno zato što ga nisu htjeli priznati kao onoga koga je poslao Bog.
Samo nekoliko sati prije toga Isus je svojim riječima „Ja jesam“ učinio da mnoštvo koje ga je došlo uhititi popada po zemlji.
Sada su ga, očito, imali u svojoj vlasti.
Možemo se pitati zašto se Gospodin Isus Krist nije poslužio svojom moći?
Odgovor je: Htio nas je spasiti od naših grijeha!
To nije uključivalo samo to da na križu kao Pravednik podnese izrugivanje ljudi, nego i Božji gnjev zbog naših grijeha, te da žrtvuje svoj život za nas, nepravedne.
To znači da je sada, zbog njegovog dovršenog djela otkupljenja, svima koji se žele osloboditi svoje krivnje upućen poziv: „Vjeruj u Gospodina Isusa Krista i bit ćeš spašen!“ (Djela 16,31).
Današnje čitanje: Jeremija 16,1-21 · Luka 23,1-12
Mobilna aplikacija: